Search

Čemu nas uči iskustvo Svjetskog nogometnog prvenstva?

Mala zemlja poput naše, pokazala je neizmjernu kvalitetu.




Prije svega, nogometni rezultat koji smo postigli, ukazuje na činjenicu kako je uspjeh moguć i kako navedeni ne traži stasanje u idealnim uvjetima. Velik broj naših nogometaša živio je u ratnim uvjetima, svjedočeći neposrednim posljedicama teških sukoba koji su se odvijali na našim područjima. Neki od njih, poput Modrića, izniknuli su iz blata, sublimirajući sve teškoće na svom putu, pretvarajući ih ništa drugo doli u uspjehe, srebro, pa i zlato.


Usprkos sposobnostima našeg nogometnog tima, nismo pjevali hvalospjeve, hvastali se- pravili boljima, uspješnijima. Grandioznost ega je izostala, a mi se nismo udarali u prsa, već smo u svakome trenutku uspjeli zadržati skromnost, tu neizmjerno važnu kvalitetu koja u ovome društvu prečesto izostaje. Ipak, problematizirala bih kako je navedena na momente prerastala i u strahopoštovanje tima kojeg smo imali ispred sebe, a koji nije bio ni vještiji niti kvalitetniji. U mojim očima, radilo se o srazu dvije jednako kvalitetne ekipe. Zašto sam onda pod dojmom da se, u riječima komentatora i pogledima okupljenih, ipak osjećala neka sumnja koju sam doživjela kao: Imamo li pravo, ovako maleni, sanjati nešto kao što je prvo mjesto na Svjetskome prvenstvu?


Mi smo sve, samo ne maleni.

Neizmjerno smo veliki!

Nije broj stanovnika ono što čini državu. Veličina njihovih srca, snaga volje duha, ono su što je krucijalno! Nadići sve poteškoće, demonstrirati toliko razinu truda i vještine pa za navedeno dobiti i više nego zasluženo priznanje, sve je- samo ne malo i beznačajno.


Ono što me, kao generalnu neznalicu kada je nogomet u pitanju, najviše dojmilo jest zasigurno opća euforija do koje je došlo uslijed rezultata Vatrenih. Nakon izgubljene utakmice, ali i dalje s fantastičnim rezultatom- dokazali smo osjećaj jednine i potpune uronjenosti u zajedništvo. Pokazali smo mogućnost povezivanja, uparivanja i prihvaćanja "tuđih" uspjeha kao naših, vlastitih. Ja ili ti, nismo zabili te golove. Zabili su ih oni koji to znaju učiniti. Pa ipak, njihov uspjeh, bio je i naš. I tu nije bilo nikakve sumnje! Radovali smo se, slavili, svjesni kako je njihovo postignuće- naše postignuće. Postignuće jednog nogometnog tima postalo je postignućem cijele države!


Voljela bih... Da svako drugo mjesto slavimo kao prvo, svjesni neizmjerno malog raskoraka koji između navedenog egzistira.

Voljela bih... Da osvijestimo kako su Vatreni uspješni puno duže, nego li postoji naša svijest o njima kao uspješnima. Drugo mjesto na ovako velikom natjecanju, samo je potvrda nečega što egzistira i raste duže vrijeme... Nečega, čemu je velik broj ljudi poklanjao svoju energiju i u što je ulagao svoj trud.

Voljela bih... Da se radujemo uspjesima svih onih koji nas okružuju, svjesni kako je individualan uspjeh, baš uvijek i kolektivan.

Voljela bih... Da češće živimo tu veliku radost i ponos, demonstrirajući tu razinu sinergije kada su u pitanju i neka druga područja našeg društvenog života..

Voljela bih da, baš kao što smo slučajnim prolaznicima iz sigurnosti svoga automobila trubili posljednjih nekoliko dana, sve one koje sretnemo, primijetimo pa uvijek pozdravimo s osmjehom i ovacijama, koje svatko od nas zaslužuje.


Voljela bih, kada bismo lekcije s ovog nogometnog prvenstva učinili živima u sebi.


Voljela bih, kada bismo taj stav pobjednički stav zauzeli baš uvijek.


Voljela bih da se ne bojimo sanjati veliko, svjesni snage koja u nama spava, čekajući dopuštenje da se probudi i ukaže na sve ono što može(mo) poduzeti!



Sanjajmo veliko, budimo veliki!


#lekcijesasvjetskognogomentnogprvenstva #uspjeh #jedno #voljelabih


 

Sharing fills my heart with joy. Be free to use and share the content of this page, but please don't forget to menton where you've found it. 

© 2020. by: Ana Matorić. All rights reserved.

  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon