Search

Može li itko reći, gdje je put ka sreći?

Updated: May 30, 2019


(Put ka sreći) Pogledati u sebe i svoje unutarnje procese može biti (zapravo, najčešće i jest) nevjerojatno teško. Priznati odgovornost za vlastite emocije i, u konačnici, vlastiti život, može biti još teže. Gledajući u sebe riskiramo mogućnost otvaranja starih rana koje nevjerojatno peku.

Sve je to neugodno. Bolno.

Sve je to prekrasno. Revolucionarno.

Često bježimo od problema, potpuno nesvjesni od čega uopće bježimo. Ruke nam se znoje, budimo se u strahu, živimo, ali kao da ne živimo. Imamo osjećaj da stalno nešto nedostaje. Nikada nije dovoljno dobro. Nikada nismo dovoljno dobri. Nesretni smo, a na prvi, pa i drugi pogled imamo sve što na je potrebno za sreću. Scenarij je to mnogih živih bića.

Neki ga žive, bespogovorno, nesvjesni da bi moglo biti bolje. Drugi su im krivi za "nesreću" koja im se dogodila. Nedovoljno su hrabri da zastanu i vide što je to što ih čini onakvima kakvi jesu. Nedovoljno su hrabri da zastanu i pogledaju uoči onome protiv čega se "bore" ili od čega bježe.

Neki bi nešto i poduzeli, ali nije im potpuno jasno što bi trebali učiniti ni kako bi to trebali učiniti. Svakodnevica ih gura u nekom drugom smjeru, žive sreću ili nesreću poznatog terena. Nema veze, što je- tu je. Sutra će pogledati u sebe. Danas će još stisnuti zube. Danas nije toliko strašno. Sutra će se baviti sobom, raditi ono što žele, biti ono što žele.

Treći, pak, shvaćaju što žele i što ne žele. Žele biti slobodni od vlastitih misli i nefunkcionalnih uvjerenja koja su stekli u prošlosti, a koja im danas ne dozvoljavaju da ostvare puni potencijal. Žele prestati sabotirati sami sebe. Usuđuju se stati na kraj životarenju i početi živjeti.

Potonji se odlučuju stvari sagledati malo šire, ma kako god to neugodno i strašno bilo. Hrabri su, ali kažu da sreća prati hrabre.


(Sunset at Malaren lake)

Životno putovanje istraživanja samog sebe može biti iscrpljujuće i bolno, osobito ako nas život nije mazio. Nikada ne znamo što ćemo naći kada "zagrebemo ispod površine" ni kako ćemo na to reagirati. Pa ipak, ako se na to odlučimo, ako proživimo i preživimo neugodne emocije koje nam se javljaju zbog suočavanja sa nekim iskustvima koja su bila sve samo ne lijepa, možemo samo rasti. Napredovati. Ići naprijed, bez osvrtanja. Možemo se osloboditi okova prošlosti i napokon udahnuti punim plućima u sadašnosti.

Nekima se može činiti da je to putovanje preteško ili predugačko. Trajanje tog putovanja ovisi o vama, o vašoj spremnosti da radite sami na sebi i o vašoj želji za boljim i drugačijim životom. Pa ipak, važno je naglasiti kako svako, pa tako i ono najduže i najzahtjevnije putovanje započinje samo jednim, malenim korakom.

Važno je donijeti odluku i krenuti. Učiniti taj prvi korak. Ne moramo gledati u daleku budućnost, predviđati događaje, uporno nastojati sagledati cijelu sliku. Ona može biti zastrašujuća. Ne moramo ni očekivati neke velike stvari. Važno je samo krenuti. Korak po korak. Svakim učinjenim korakom, bliže smo spoznavanju vlastitog smisla i iskonskoj sreći.

Ne kažem da će se svatko odlučiti na tako nešto. Ne treba se forsirati. Na kraju krajeva, dubinska potpuna promjena ličnosti nije nešto čemu bi svatko htio ili trebao težiti. Ipak, ono čemu svi težimo jest kvalitetniji i zadovoljniji život, s manje stresa i bolesti, a više zadovoljstva i smijeha. Vjerujem da svako živo biće želi biti voljeno i sretno. Samo što se neki to jednostavno ne usude.


Smiraj. Morarro <3


 

Sharing fills my heart with joy. Be free to use and share the content of this page, but please don't forget to menton where you've found it. 

© 2020. by: Ana Matorić. All rights reserved.

  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon