Search

Priča o ženi, koja je voljela previše

Updated: May 30, 2019

Danas je shvatila. Kad ne voliš sebe, onda imaš tendenciju previše voljeti druge.

Davala se cijelim bićem. Davala se bez izuzetka. Davala se do zadnje kapi krvi. Davala se, dok nije ostala prazna. Davala se, jer je htjela da ostanu s njom. Da budu kraj nje. Davala se, jer je mislila da je to jedini način da ih zadrži. Davala se tako, jer nije znala drugačije. Voljela je bez kočnice, bez rezerve... I napravila kardinalnu pogrešku.Tražila je budalu, kakva je sama bila. Tražila je nekoga tko će i nju voljeti na isti način. Okusila je taj dobro joj poznat, gorak okus razočaranja. Osjetila je prazninu. Nedostatak... Ljubavi, pažnje, suosjećanja, vremena.

Samo davanje, sebi je svrha. Pa kako davati, kada ostaješ prazan? Kako davati, ako ne dobivaš? Kako davati, ako to podrazumijeva pražnjenje? Gdje je granica između zdravog i bolesnog davanja? Nije dobila ono što joj je trebalo. „Gdje potražiti tu vražju ljubav?!“ Osjetila je bol u tijelu. Znala je da to iz nje vrišti ljutnja, na jedini način na koji joj ona to dozvoli. Odavno ju je ona naučila potiskivati, kako ne bi povrijedila druge. Kako ne bi otežala situaciju.



(magic 4 walls)


Razmišljala je.

Ljudi dolaze, ljudi prolaze. Okrenu leđa, kada su ti najpotrebniji. Neki se čak ni ne osvrnu. Toliko su zaokupljeni budućnošću i težnjom da negdje stignu, da im sadašnji trenutak curi kroz prste. Da ne shvaćaju, što imaju sada i ovdje. Da ne shvaćaju, koga i što povrijeđuju, sada i ovdje. Da ne shvaćaju, da je sada i ovdje svakim trenutkom, u takvom stanju ima, sve dalje i dalje od njih. Baš kao i sve ono što sada i ovdje dobrohotno nudi. Da ne shvaćaju, da gubeći sadašnji trenutak, gube nju. Da ni ne vide, da se ona malim, pa sve krupnijim i krupnijim koracima počela udaljavati. Ne zato jer ih nije voljela, već zato jer ih je voljela previše. Grabe oni tako od života ,uzimaju, svaki za sebe, ono što mu je potrebno. Oni kreću od sebe. Voze, stazom svojih života... Malo tko zastane kada joj je potreban. Dala im je, uzeli su, ne osjećaju zahvalnost. Za uzvrat, traže, još i više. Hoće li se isprazniti, sve do posljednje kapi? Hoće li zgaziti samu sebe, kao maloga mravića? Kao da se, nudeći svoju ljubav na pladnju, nije dovoljno ispraznila. Kao da se nije ranije zgazila. Kao da nije već dovoljno osiromašila, bacajući bisere pred svinje. Ljubav prema drugima ju je zaslijepila. Precijenila se. Podcijenila se. Izgubila se negdje po putu, i zaboravila na samu sebe. Zaboravila je da ne može žedna preko vode. Zaboravila je da ne može gladna na, popločan preprekama, tako dalek i težak i dalek put, put do destinacije umijeća ljubavi. Umijeća prave, iskrene ljubavi.

To što je ona pružala ljubav drugima, ne znači da su ju oni mogli pružiti njoj. Ipak, njena ljubav imala je manu. Voljela je jer je htjela da ju vole. A oni su podbacili. Nisu ju uspjeli voljeti onako kako je ona htjela. Onako kako je ona trebala. Onako kako je ona mislila da ju je trebalo voljeti. Onako kako ona jest voljela njih. Onako kako je zaslužila. Kao zombiji, oni su lišeni mogućnosti da vole. Teturaju svijetom, prazni. Žive kao da su već umrli. I umrijet će, premda nisu ni živjeli. Narcisi. Nikad im nije dovoljno, jer nemaju u sebi. Jer ne mogu dati sebi. Uzeli su, bez da su dali, privremeno napunili svoje zalihe, i nastavili dalje. Prazni. Bez mogućnosti da zahvale. Bez mogućnosti da daju zauzvrat. Tražili su jer im je trebalo da prežive. Nedostatak ljubavi prema sebi zajednički je njoj, koja bezrezervno dalje, i njima, koji beskrupulozno uzimaju.

Činilo joj se... Kada daješ, misle da ti ne treba. Ma, što će njoj, ona uvijek ima? Ne znaju, oni, kako ona vozi. Vozi pa vozi... Iznad svojih granica. Iznad dobrog ukusa. Iznad svojih mogućnosti. Pa vozi i dalje. Iako ju lomi. Iako se moli, da netko primijeti njezinu tugu. Rijetko tko, od samoga sebe, u tome uspijeva, pa stane i kaže joj: „Stani, budalo mala! Prazne su ti gume, motor ti je slab, vozilo se raspada...“

Jurcaju oni tako, za svojim životima, svojim ciljevima, uzimaju. Idu svojim putem. A ona čeka koračanje ka svome, jer se osvrće kako bi vidjela gdje će oni skrenuti. I pritom se moli da njihov put prati njezin. Ta, toliko je dala. Valjda će ostati. Toliko je dala, pa neće ju sada napustiti. Toliko je dala, pa neće, valjda, ostati sama. Sama. Bubnji joj u glavi. Sama pomisao na samoću ju guši. U stvari, guši ju ta potreba da bude voljena. Ispraznili su ju. Iscrpili su ju. Otišli svojim putem pa ju ostavili da shvati, na teži način. Legla je tako, pokušala skupiti krhotine svoga srca i podsjetiti samu sebe da za sve postoji veći plan. Da uvijek postoji način. I da može i da treba sama.

Ona zna da učiti nije lako. Premda je bol najbolji učitelj. A samoća joj je prijatelj. Dok tako stoji sama... Dok nema nikoga tko bi podijelio njezine boli... Dok se tako suočava sa svojim unutarnjim demonima, prisjeća se. Jedan budistički redovnik izjednačio je suočavanje sa samim sobom i svojim bolima sa operacijom mozga bez anestezije. Smije se. „Nije pretjerao!“ Sjediš, boli... O, kako boli. Ali pustiš da boli... Pustiš, znaš da ćeš preživjeti. Preživjela si već i gore. Dok ne otpustiš, truje te. Dok ne otpustiš, ti se ne oslobađaš.

Usprkos svemu, ona ih ne krivi. Zna da nisu mogli drugačije. Ona im zahvaljuje. Na toj prokletoj boli. Na tom slomljenom srcu. Zahvaljuje im, jer su ju naučili da su njezina očekivanja njezina stvar. I da nemaju veze s time kakav bi svijet trebao biti. Kakvi bi oni trebali biti. Ne žive oni da bi se uklopili u njezina očekivanja. U bilo čija očekivanja! Ne žive oni da ispune uloge. Da budu partner kakvog ona treba. Otac kakvog treba. Majka kakvu treba. Prijatelj kakvog treba. Oni su, baš kao i ona, ovdje kako bi obavili svoju svrhu. Dosegli svoje ciljeve. Ispunili svoj smisao. Kakav god smisao njihova života bio, jedno je sigurno, dali su koliko su u datom trenutku mogli. Bili su njezini učitelji i to je bio njihov doprinos njezinom životu.

U cijelom tom bunilu, ni sama ne zna kako, čula je taj vlastiti glas iz dubine: „Kutak tuđeg oka nije mjesto gdje ćeš ugledati ono što ti nedostaje!“ Znala je što to znači. Više nije bila izgubljena. Ono što joj nedostaje, treba potražiti u sebi. Na jedinom mjestu, gdje će to pronaći. Kada svi okrenu leđa. Kada nema nikoga, okreni se sebi. Dok voliš samo da bi bio voljen, i ne voliš u pravom smislu te riječi. Ne voliš radi drugoga, već radi sebe. Voliš, vođen nadom da će ti ljubav koju daješ biti uzvraćena. Voliš, jer želiš biti voljen. Toliko to želiš, da to ne uspijevaš biti. Pa se boriš, rukama i nogama, dok hodaš rubom lucidne noćne more i nosiš se frustracijom zbog nemogućnosti ostvarenja želje, koja je toliko jaka. A ne možeš, jer tražiš od drugih ono što ti oni ne mogu dati. Tražiš od njih da ti nadomjeste osjećaj vlastite ljubavi.

Zahvaljujući tome, danas je shvatila.

Daj! Davanje je divno. I da, davanje jest primanje. Ali, sve bi trebalo poznavati granicu.

Ne nudi, pod cijenu vlastitog manjka. Ne nudi, pod cijenu praznine. Ne pod cijenu boli, koju potom sam nosiš na svojim plećima.. Duševni mir nitko ne može platiti. I ne uz očekivanja, da će i oni tebe voljeti, barem jednu-trećinu toliko. Voli jer je ljubav sama sebi svrha. Voli kako bi volio. Dozvoli čarima ljubavi da te pokrenu, osjeti se živom. Probudi ono najbolje. Ali, ne zaboravljaj na sebe! I tebi treba ljubav. Što jače voliš druge, to više ljubavi trebaš za samoga sebe. Ne ostavljaj se tako gorkog, osamljenog.. Ne ostavljaj se jalovog. Predbacujući si, zašto si toliko volio. Predbacujući im, zato jer su ti okrenuli leđa kada si potonuo. I što ako jesu? Otišli su, ljudi odlaze. Život se konstantno mijenja.. Promjene su sastavni dio svakog dana. Svakog plana. Svakog trenutka. Svakog daha. Prihvati ih. Živi svoj život. Živi ga, punim plućima. Koga sretneš uz put, lijepo pozdravi. Zahvali nebu na blagoslovu da se upoznate, prigrli trenutak i sve ono sto ti on pruža. Ali ne očekuj da bude zauvijek. Ne sanjaj o vječnosti. Uživaj u trenutku. U poljupcu. U zagrljaju. U osmjehu. U iskustvu. Uživaj u onome sto si dobio. I ako je malo, njihov je domet, poštuj to. Oni žive da bi živjeli. Na tebi je da učiniš isto. Da živiš, kako bi živio. Da hodiš svojim putem.



(quote addicts)

Prvo dati sebi, nije to sebično. To je mudro. Jedino ako daš sebi, moći ćes dati drugima. Jedino ako nahraniš sebe, moći ćeš, sit, pripremati hranu za druge. Moći ćeš nahraniti gladne. Dok si sam gladan, i ti samo razmišljaš o jelu. I manjka ti snage za bilo što.

Osobo, slomljenog srca, tebi govorim! Što ti čine rasplinuta očekivanja? Što ti čine strahovi? Što ti čine sve te tuge? Do kada ćeš se kažnjavati? Pristajati na manje? Davati i kada ne traže? Do kada ćeš čekati? I čekati, da dođe tvoj red. Da nekome postaneš važna. Da te potapša, kako ti tapšaš njih. Dokle više?! Prestani slamati vlastito srce! Pod cijenu sebe. Svog zdravlja. Svog života. Drugi puta, kada te udare, ti im oprosti, jer ne znaju što čine. Ne uzvraćaj. Ali, molim te, ne okreći drugi obraz! Hrabro odstupi i reci NE.

Ne, jer volim sebe. Ne, jer se želim voljeti još i više. Ne, jer želim voljeti sebe, više nego sto volim tebe. Ne, jer sam divan/ divna i zaslužujem najbolje. Zaslužujem svu ljubav ovoga svijeta!

Pa nismo mi patnici. Nismo žrtve. Nismo drveće. Nismo amebe. Ni beskičmenjaci. Da stojimo na mjestu, dok nas gaze bez rezerve. Nismo tu da bi nas gazili. Tu smo da bismo rasli, visoko, visoko, u vis. Ma, tu smo da bismo letjeli. Iznad oblaka, iznad tuge, iznad neugode.

Bila je ovo priča o ženi, koja je davala previše. Mjerila je sebe u pogledima drugih ljudi. Mjerila je svoju vrijednost prema tome koliko su ju voljeli drugi. Prema tome koliko su joj davali drugi. Prema tome, koliko je njih bilo briga. Oh, kako li je bila u krivu! To što oni ne daju, sada napokon zna, nema to veze s njom. Ona nije kriva! Njihova nemogućnost voljenja ima veze s njima. A to nije njezina briga. Ne može ona riješiti tuge i boli cijelog svijeta. Nije zato ovdje. Ona može živjeti svoj život do maksimuma, vodeći računa o drugima, nadajući se da će doprinijeti. I sebi i njima. I pritom biti autentična i svoja! Bila je ovo priča o ženi, koja je voljela previše. Ženi, koja je silno htjela biti voljena. Ženi, koja nije uspjela naći nekoga, tko će ju voljeti, onako kako ona zaslužuje. Onoj, koja se napokon odlučila okrenuti samoj sebi. Jer... Tko će ju drugi voljeti bolje nego što može voljeti samu sebe? Svoju vještinu voljenja već je pokazala drugima. Došlo je vrijeme da ju demonstrira na samoj sebi.

Bila je ovo priča o o ženi, koju sam dobro poznavala.

 

Sharing fills my heart with joy. Be free to use and share the content of this page, but please don't forget to menton where you've found it. 

© 2020. by: Ana Matorić. All rights reserved.

  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon