Search

Uzrok i cijena naše (ne)autentičnosti


Čula sam ga...


Čuo si ga, zasigurno. Čuo si ga, nemali broj puta. Čuo si ga, i povjerovao mu. Osjetio strah, sumnju, neugodu, nesigurnost i nespremnost, što sa sobom donosi- pa se zablokirao. Odjednom, više ništa nije imalo smisla...


Znam da ga znaš!


Taj glas u svojoj glavi...


-Ja to ne mogu.

-Hej, ma tko sam ja uopće?

-Ja to ne zaslužujem.

-Ovoga nisam vrijedna.

-Bili su u pravu kad su mi rekli to, to i to...

-Ja sam takva i takva.

-Ja naprosto ne mogu uspjeti.


Glas je to tvog uma, koji si naučio...


Rađamo se slobodni, čisti, u skladu s Duhom... Prebivamo, diveći se svemu što nas okružuje, cijeneći ljepotu sadašnjeg trenutka. Zadovoljni sobom, radosni- učimo, iskušavamo, pokušavamo. Upijamo, kao spužve.


Egzistirajući, u želji da dimenziju u kojoj živimo učinimo jasnom i prepoznatljivom, malo- po malo, na temelju posrednog i neposrednog znanja i iskustva, gradimo ideju o tome kakav svijet jest i koje je naše mjesto u njemu. Urođena i tako prirodna mogućnost da ga promatramo dječje znatiželjni, širom otvorenih očiju, nerijetko se gubi odrastanjem, pod utjecajem iluzije o već viđenom, naučenom, razumljivom, jasnom... Iluzije, koju kultiviramo zbog želje za prividnom sigurnošću, što izranja iz predvidljivog.


Promatrajući svoj odraz u ogledalima oko nas...




Na temelju onoga što mislimo da drugi misle o nama, na temelju onoga što nam o nama govore i kako se prema nama ophode, stvaramo sliku o sebi. Prihvaćamo uloge. U odnosu na to vole li nas ili odbacuju... Misle li da vrijedimo ili ne... Kreiramo uvjerenja o sebi i (nerijetko negativne) automatske misli, koje ista (p)održavaju. U stvari, kreiramo taj pozitivan ili negativan, prihvaćajući ili odbacujući glas u našoj glavi, koji neprestano priča o nama i svijetu koji nas okružuje.


Glas je to nekog drugog koji smo, još kao djeca, začuli, i u koji smo, u nemogućnosti da ga kritički promotrimo i preispitamo, povjerovali pa ga memorirali. Jednom pohranjen, naučen, glas njihova uma postao je glasom našeg uma. Svojevrsnim mentalnim filterom, koji propušta sve ono što je u skladu s njime, a ne propušta ono što ga ne održava. U stanjima niže svijesti, mi naprosto ne uspijevamo ili odbijamo vidjeti sve ono što s njime nije u skladu!


U stvari, od najranije životne dobi, svoj osjećaj jastva počinjemo temeljiti na etiketama, koje su nam nalijepili drugi. U gotovo hipnotičkom stanju uma, sigurni smo, tada: „Ako oni to misle, to naprosto mora biti točno!“


Malo- pomalo, etikete postaju našim sastavnim dijelom. Više ne obraćamo pozornost na njih. One su naprosto tu, poput ruku, nogu, svih dijelova tijela... Daju nam, tako potreban, osjećaj identiteta. Predvidljivosti. Mogućnost da znamo bez da smo saznali. Da očekujemo, bez da smo doživjeli... Svjesno postaje nesvjesno. Naše djelovanje određeno. Ograničeno. Automatizirano.

Nerijetko, tako, i najprljavija laž postane istinom.


Ispričat ću ti...

U očima drugih, bila sam... Glupa plavuša. Diplomirana stručnjakinja. I k**va i svetica. Prijateljica. Neprijateljica. Ona koja zna. Ona koja ne zna. Ona koja razumije. Ona koja prihvaća. Ona koja odbacuje. Ona koja je kriva. Ona koja je nevina. Ona, što nezainteresirano šuti. Ona, što se buni...


Bila sam nitko.

Bila sam sve.


Njima, ja nisam prostrano biće koje se neprestano mijenja i razvija, već samo običan skup njihovih ideja i uvjerenja, o tome tko i što ja jesam. O tome kakva ja jesam.


U stvari, bila sam, još uvijek sam, obilježena uvjerenjima. Oblijepljena etiketama.


Ne tako davno, nisam se uspjevala ni vidjeti, od sve siline šarenih omotnica koje su skrivale moje istinsko biće. Glas koji sam čula u svojoj glavi bio je samo onaj beep, što se začuje u trgovini po očitavanju barkoda s etikete, naljepljene na nekom proizvodu. Pokleknula sam, vjerujući opisima na etiketama. A i beep se činio potpuno realnim! Nisam više vidjela razliku između svog i njihovog glasa u glavi. Bili su isto. Njihova uvjerenja o meni, postala su i moja. Glas naroda bio je i mojim glasom. Savršeno sam razumjela tuđe potrebe i očekivanja koja od mene imaju pa se, nekad više, a neka malo manje uspješno, uklapala u njihovu viziju ili, bolje rečeno, iluziju mene. Postala sam proizvodom kakvim su me vidjeli. U stvari, ulazila sam, bespogovorno, u njihove okvire.


Trajalo je to...

Dok nisam počela rasti. (Ili se, možda, smanjivati?)


Dok nisam shvatila da sve te etikete skrivaju moju pravu ljepotu.

Dok nisam uvidjela da me silni okviri, unutar kojih egzistiram, guše... Dok me pritisak, koji sam osvijestila, nije u potpunosti slomio... I dok me taj slom nije naveo da poželim izaći iz tog okrutnog zatvora.

Dok nisam, napokon, uvidjela iracionalnost tuđih uvjerenja o tome tko ja jesam. Svoju ludost, koja se očitovala u bespogovornom vjerovanju istima. I dok nisam, navedena uvjerenja, ipak odlučila zamijeniti zdravijima i realnijima.

Dok naprosto nisam odlučila jasno i glasno reći „NE“ onome što nisam, kako bi mogla postati i ostati autentičnom! Susresti se sa onom pravom JA.


Odlučila sam, tada...

Odstupiti, od uloga, uvjerenja, očekivanja... I naprosto postati ona koja već jesam.

Izaći iz mišje rupe, skidajući sa sebe veo srama i straha pa priznati, glasno i jasno, s ljubavlju i prihvaćanjem, to što ja jesam.

Dozvoliti si biti!


Uslijedile su odluke da se prestanem dokazivati... Pravdati. Uvjeravati druge, pa onda i samu sebe... U to što ja jesam. I u vrijednost, koja iz navedenog izranja.


Najprije sam morala postati onom koja nisam, kako bih postala ona koja uistinu jesam. Značajni drugi, koji su mi pomogli u kreiranju moje lažne osobnosti i boje njezinog glasa, činili su najbolje što su mogli. Govorili, ono što su, slušajući glas svog uma, i sami vjerovali...


Pitala sam se, ponekad, spotičući se po putu... Jesam li možda luda, dok u nemoći da prihvatim sustav, hrabro čupajući etikete i odbacujući ono općeprihvaćeno, grlim samoću...

Nosila se... S odbacivanjem i okrutnošću.


A sve zbog te benigne želje koja je u meni svakim danom sve više cvala!

Želje, da se vidim onakvom kakva uistinu jesam, da budem ona koja uistinu jesam i da živim, onako, kako živjeti želim!


Taj proces rezultirao je prekidanjem različitih odnosa i prividnih prijateljstava. Samoćom. Teškim i turobnim danima i noćima, u kojima sam se nosila s osudom i osjećajem krivnje, koji su se u meni javljali kao okidači na djelovanje drugih, koji su očajnički pokušavali nadamnom zadržati kontrolu, nesretni, jer se (više) ne klapam u okvire koje su mi namijenili... Ipak, nikada nisam dvojila oko spremnog plaćanja cijene koja će mi zagarantirati da budem svoja, da slijedim put svoje duše. Spremna, na osudu, kritiku, na krivi izračun i proračun. Na bijes i ljutnju. Na izazivanje krivnje. Spremna, ne odustajem!


Cijena odustanka je naprosto prevelika.

Košta, duševnog mira... Košta toga da ne živimo autentično, da ne slijedimo svoj put...


Zašto ovo pišem?


Ohrabrujem te, u želji da si dozvoliš biti...


Činjenica je, ljudi će uvijek suditi. Raspolažući ograničenim znanjem, stavljati u kategorije, u želji da steknu dojam da znaju i razumiju. Da nahrane sebe i dobiju toliko željeni osjećaj sigurnosti, predvidljivosti, stalnosti. Ne budi jedan od njih, uvidi istinu...


Ono što smo, to se umom ne shvaća i ne pronalazi. Ništa što činimo i ne činimo, radimo i ne radimo, mislimo, težim, obavljamo... Ne određuje, ma ni ne dotiče, ono što uistinu jesmo! Ono što jesmo, ne može se riječima opisati... Može se samo srcem osjetiti. A taj susret, srca i duše, duše sa samom sobom... Uvijek je ispunjen nevjerojatnim osjećajem radosti, prihvaćanja, apsolutnosti... Slobodan je od uloga, definicija, okolnosti, praćen nevjerojatnim osjećajem vrijednosti, koji ne proizlazi iz ičega što nas čini.


Nije sve što postoji realno, mi ga činimo takvim. Naučiš ludo, od onih, što tu ludost žive... Dobra stvar je, učenje je stalan proces! Možemo se odučiti od naučenog i stvoriti prostor za nešto novo i bolje... Sufiji kažu da sve ono staro mora umrijeti, kako bi nešto novo moglo (o)živjeti. Neka tako bude! Neka disfunkcionalno i lažno umre, kako bi oni zdravi i autentični dijelovi nas mogli živjeti...


Budi u doticaju s onim istinskim TI. U toj vezi, postaje kristalno jasno što želiš, a što ne želiš. Tko jesi, a tko nisi. Koji je glas istinit, a koji lažan. Koji je divna glazba, a koji buka, što se javlja uslijed vrtnje pokvarenih, gramofonskih ploča.


Nasmij se, bez potrebe da se dokazuješ, uvijek otvoren i emocionalno dostupan, spreman prigrliti one, što ušuljat' se, žele..




#osobnirazvoj #autentičnost #cijena #glasuglavi #etikete #slijedisvojput #budihrabar #mojapriča

 

Sharing fills my heart with joy. Be free to use and share the content of this page, but please don't forget to menton where you've found it. 

© 2020. by: Ana Matorić. All rights reserved.

  • Facebook Social Icon
  • Instagram Social Icon